Mjesec mart je posvećen istoriji žena, širenju znanja o doprinosima istaknutih, ali i „običnih” žena u prošlosti, kao i povećanju svijesti o neophodnosti integrisanja tih znanja u naše istorijsko pamćenje. Tim povodom će širom svijeta tokom ovog mjeseca biti organizovani brojni naučni, umjetnički i edukativni programi sa jednim zajedničkim ciljem: da se žensko istorijsko nasleđe spasi od zaborava i da se ukaže na neophodnost revizije svih istorijskih znanja koja isključuju ili marginalizuju istorijsku ulogu i značaj žena u prošlosti.
Pokušaj revizije
Obilježavanje marta kao mjeseca ženske istorije počelo je 1987. godine u SAD na osnovu rezolucije koju je te godine – na zahtjev Nacionalnog projekta ženske istorije – usvojio Kongres Sjedinjenih Američkih Država. Uskoro nakon toga ova praksa je, međutim, prešla granice SAD i poprimila globalni karakter.
Nastanak istorije žena kao naučne discipline je, naravno, tijesno povezan sa istorijom feminizma i sa borbom za poštovanje ženskih prava, i u tom smislu su politički i naučni aspekti istorije žena nerazdvojni. Kao naučna disciplina, istorija žena je nastala sedamdesetih godina prošlog vijeka. Ona je nastala prvenstveno kao pokušaj revizije istorijskog znanja i kao reakcija feministički orijentisanih naučnica na „zvaničnu” istoriju koja je prećutkivala žene koje su imale nesumnjiv istorijski značaj, ignorisala uticaj žena na istorijska zbivanja i uticaj istorijskih zbivanja na žene, i zanemarivala različita iskustva žena tokom prošlosti oglašavajući ih istorijski irelevantnim, „ličnim” i „privatnim”.
Razvoj istorije žena kao naučne discipline počinje sedamdesetih godina prošlog vijeka kada su američke istoričarke – nezadovoljne tretmanom žena u okviru socijalne istorije koja je tada bila u usponu – prvi put definisale njena naučne postulate. Danas već govorimo o tri faze razvoja ove naučne discipline. Nakon pionirskih početaka istorije žena sedamdesetih godina u SAD, „kormilo” su u drugoj fazi, tokom osamdesetih godina prošlog vijeka, preuzele istoričarke sa njemačkog govornog područja. Takođe, tokom osamdesetih među naučnicama narasta sumnja u univerzalnost ženskog istorijskog iskustva, tako da se interesovanje sve više preusmjerava ka različitim partikularnim ženskim iskustvima koja su, kako se sada vjerovalo, nužno određene istorijskim, rasnim, klasnim, generacijskim i drugim činiocima. Kao rezultat tih naučnih napora 1986. godine u Amsterdamu je održan prvi Međunarodni kongres ženske istorije, kojem su prisustvovale istoričarke iz 31 zemlje zapadne i istočne Evrope, Sjeverne i Južne Amerike, Afrike, Azije i Australije. Na kraju, u trećoj fazi razvoja ove discipline, koja počinje u poslednjoj deceniji prošlog vijeka, ženska istorija sve više ustupa mjesto istraživanju roda kao kompleksnog, socio-kulturnog fenomena, to jest javlja se potreba proučavanja ne samo pojava unutar rodova, već i odnosa između njih, sa krajnjim ciljem da se tako stečena znanja uključe u opštu istoriju.
Novi interesi
Istorija žena je odavno izašla iz svoje pionirske faze. To, takođe, više nije ni samo usko akademska ni samo usko feministička tema. Naprotiv, teme koje možemo dovesti u vezu sa istorijom žena sve više prodiru u svakodnevni život i kulturu, „visoku” i masovnu. Sve je više filmova, pozorišnih predstava, istoriografskih i književnih djela, različitih televizijskih serija itd. koja su usredsređena na ženska svjedočenja o istorijskim događajima i na žene kao akterke istorijskih događaja. Ispostavlja se da nam je ženska verzija istorijskih „istina” sve dragocjenija i da nam ženske stranice istorije sve više nedostaju. Na ovo preusmjeravanje istorijskog interesovanja uticalo je – osim feminizma i istorije žena kao naučne discipline – i narastajuće interesovanje istoričara za privatni život u prošlosti, različite socijalne istorijske teme i marginalna iskustva koja je istorija nekada ignorisala kao nebitna, kao i promjena ukupnog ideološkog diskursa koji odvlači pažnju od centara moći i presumjerava je ka periferiji.
Naravno da nas prije svega zanima šta mi u Crnoj Gori preduzimamo da sačuvamo vlastito žensko istorijsko nasleđe, to jest šta u tom pogledu čine ovdašnje naučne institucije i institucije kulture i naučne i umjetničke elite. Reklo bi se – ne mnogo. Izloženi različitim naučnim, kulturno-političkim, kulturnim i umjetničkim uticajima koji stižu izvana, do izvjesne mjere prepoznajemo značaj ove teme. O tome, između ostalog, svjedoči i Inicijativa za osnivanje Muzeja žena Crne Gore iza koje stoji Koordinacioni odbor za osnivanje Muzeja žena koji su konstituisale predstavnice civilnog sektora, Ministarstva kulture, Ministarstva za ljudska i manjinska prava i Odbora za rodnu ravnopravnost u Skupštini Crne Gore. Konferencija „Rod i nasljeđe: inkluzija rodnog pristupa u upravljanje kulturnim nasljeđem koja će, pod pokroviteljstvom Uneska, biti održana krajem maja na Cetinju, mogla bi dati vjetar u leđa ovoj inicijativi i pokrenuti stvari naprijed. Ono što nam u ovom trenutku, čini se, najviše nedostaje jesu ekspertska znanja jer između one istorije žena o kojoj je ovdje riječ i tradicionalističkih zapisa o „starim Crnogorkama” ne samo da često postoji velika razlika, već su to uglavnom pristupi koji se međusobno isključuju.
Nataša Nelević